Gđa. M.Z. je u više navrata prijavljivala porodično nasilja od strane supruga i tražila zaštitu policije. Ista je sa troje maloljetne djece smještena u Sigurnu kuću gdje je boravila sedam mjeseci. Žrtva je bila izložena nasilju 12 godina, psihički je bila dosta labilna i imala je veliki strah od nasilnika. Najstarije dijete bilo je emocionalno jako vezano za oca, pa je udaljavanje od njega teško podnijelo. Dvoje djece je pohađalo osnovnu školu.
Majka nasilnika koja je živjela u istom domaćinstvu sa nasilnikom i žrtvom također je bila žrtva nasilja svog sina, kako psihičkog, tako i fizičkog, iz razloga što je smatrala da sin postupa nedozvoljeno prema supruzi.
Stoga je nakon par dana i sama prijavila policiji nasilje, zatražila zaštitu i pomoć i također bila smještena u Sigurnu kuću. Nakon smještanja korisnica i prikupljanja socio-anamnestičkih podataka, stručni tim je zajedno sa korisnicama napravio individualni plan rada za svaku posebno.
Pošto je korisnica M.Z. bila u teškom zdravstvenom stanju zbog povreda od strane muža, (kako psihičkih tako i fizičkih), prvi korak je bio u stvaranju osjećaja sigurnosti i ohrabrenju. Korisnici se pružala podrška da stekne i sigurnost u sebe i svoje odluke kako bi bila spremna za predstojeće stresne situacije (medijacija i razvod), te susret sa nasilnikom.
Spoznaja da je nema niko pravo zlostavljati i da je napravila veliki korak u rješavanju životnog problema je motivisala korisnicu da istraje. Pored individualnog psihološkog tretmana od pomoći za korisnicu je bila i radno- okupaciona terapija.
Najstarija djevojčica osjećala je jaku emocionalnu povezanost s ocem, tako da je razdvajanje od njega podnijela puno teže nego njezine mlađe sestre. Stručni tim Sigurne kuće kontinuirano je radio s djecom na njihovoj rehabilitaciji, resocijalizaciji i osnaživanju za nastavak života u novoj, nepoznatoj sredini. Najčešći oblici i metode rada s ovom djecom bili su: razgovor, crtež, igre, role play, modeliranje, muzika.
S obzirom da su dvije djevojčice osnovnoškolskog uzrasta, a zbog njihove sigurnosti ih nismo smjeli voditi u školu, stručni tim (pedagog, psiholog) je radio na njihovoj daljoj edukaciji, dakle, pružena im je pomoć u savladavanju školskog gradiva, kako ne bi zaostajali za svojim vršnjacima.
Samim tim djeca su se pripremila za vanredno polaganje razreda koji su propustili zbog boravka u Sigurnoj kući.
Mlađa djevojčica bila je sklonija crtanju, te je to bio najlakši put da dopremo do nje, pa smo ga i iskoristili. Iz njezinih crteža dalo se zaključiti da joj nedostaje otac, što nam u razgovoru nikad nije naglasila.
Pravni savjeti su uključivali: upoznavanje sa činjenicom da temeljem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBIH može tražiti izricanje zaštitne mjere zabrane pristupa ili pokretanje krivične prijave temeljem Krivičnog zakona FBIH protiv nasilnika zbog težih oblika nasilja, kojem je bila svakodnevno izložena u proteklih 12 godina; žrtvi su date upute vezano za pokretanje brakorazvodne parnice, ostvarivanje prava za djecu koja proističu iz Porodičnog zakona FBIH a tiču se obaveze izdržavanja istih od strane oca.
Kontinuirano se kontaktiralo sa policijom, Centrom za socijalni rad, uspostavljen je kontakt sa školom, koju djeca pohađaju i sekcijom slobodnih aktivnosti gdje su djeca bila uključena, te ostvaren je kontakt sa Opštinskim i Prekršajnim sudom Rezultati preduzetih aktivnosti bili su očiti.
Žrtva i djeca kao svjedoci nasilja psihički su ojačali, žrtva se nakon pokretanja brakorazvodne parnice razvela i dobila skrbništvo nad djecom što je i tražila. Posebnim pokretanjem prekršajnog postupka nasilniku je izrečena zaštitna mjera zabrane pristupa žrtvi u trajanju od jedne godine, čime je postignuta sigurnost žrtve, a djeca su naknadnim polaganjem uspješno okončala školsku godinu.
Žrtva se iz BiH preselila u susjednu državu gdje je koristeći program podrške zapošljavanju našla zaposlenje i obezbijedila stambeni smještaj.
